Crna Gora će ovog ljeta peti put kao samostalna država učestvovati na ljetnjim Olimpijskim igrama. U susret dugo očekivanim igrama u Parizu, ponovo postaje aktuelno pitanje „uvoza“ stranih igrača u nacionalne timove, poklanjanjem državljanstava po tzv. principu ius talenti.
Dovođenje stranaca u cilju poboljšanja nacionalnih timova nije nepoznat fenomen u svijetu sporta. Štaviše, malo je država koje u timu nemaju bar jednog naturalizovanog igrača. U trci za medaljama, države često zanemare potencijal domaćih igrača i jure za bolje rangiranim i istaknutim sportistima drugih zemalja, nudeći im razne benefite kako bi pristali da postanu dio ekipe.
U svijetu sporta podijeljena su mišljenja o promjeni državljanstva sportista, ali osim što je etički kontroverzno, sticanje državljanstva po osnovu sportskog angažmana u nacionalnom timu povlači za sobom i niz pravnih pitanja koja se tiču, kako međunarodnih propisa, tako i unutrašnjeg prava jedne države.
Prvo pitanje odnosi se na postojanje mogućnosti za promjenu države za koju igrač nastupa.
Kada su u pitanju konkretno Olimpijske igre, Olimpijska povelja u članu 41 propisuje da svaki učesnik Olimpijskih igara mora biti državljanin zemlje za koju nastupa. Pitanje promjene državljanstva uređeno je na način da igrač koji je promijenio državljanstvo ili dobio novo državljanstvo može predstavljati svoju novu državu na Olimpijskim igrama pod uslovom da su prošle najmanje tri godine od kada je igrač posljednji put predstavljao njegovu nekadašnju državu. Ovaj period čekanja Međunarodni olimpijski komitet može smanjiti, ili čak u cjelosti ukinuti, ukoliko nacionalni Olimpijski komitet i međunarodna federacija tog sporta daju saglasnost. Posljednje odobrenje za bilo koju odluku u ovom pogledu mora dati Upravni odbor Međunarodnog olimpijskog komiteta. Dakle, za predstavljanje države na Olimpijskim igrama sportisti mogu neograničeno mijenjati državljanstvo, uz poštovanje trogodišnjeg uslova.
Međutim, postoje organizacije koje nisu toliko popustljive prema igračima koji žele da promijene nacionalni tim. U septembru 2020. godine, na 70. FIFA Kongresu usvojena je promjena pravila, pa je tako sada dozvoljeno igračima da promijene nacionalni tim ako su odigrali najviše tri takmičarske utakmice na seniorskom nivou prije nego što su napunili 21 godinu, nisu učestvovali u finalu FIFA Svjetskog prvenstva ili kontinentalnim finalima (npr. UEFA Evropsko prvenstvo). Međutim, učešće na kvalifikacionom turniru ne bi uticalo na mogućnost promjene tima. Dodatno, igrači koji su igrali za svoju zemlju porijekla, ali ne na seniorskom nivou, dok su bili mlađi od 21 godine i koji su od tada živjeli u novoj zemlji pet ili više godina, mogu podnijeti zahtjev za pravo da predstavljaju svoje novo mjesto boravka, iako nemaju državljanstvo te zemlje. Ovo takođe važi i za igrače koji su počeli živjeti na teritoriji jedne države prije navršenih 10 godina, a u istoj su boravili najmanje tri godine.
(FUN FACT: igrač Adnan Januzaj je za nastup na FIFA svjetskom prvenstvu 2014. godine mogao da bira između 5 država: Belgije, Albanije, Kosova, Srbije i Turske)
Još težu promjenu nacionalnog tima propisuje FIBA, pa tako ukoliko je igrač za nacionalni tim jedne države nastupao kao junior, mlađi senior ili senior u zvaničnim FIBA takmičenjima, on ne može igrati za tim neke druge države. Jedino odstupanje od ovog pravila jeste u slučaju postojanja sporazuma između nacionalnih košarkaških saveza koji dopuštaju igraču koji je igrao za juniorsku reprezentaciju države porijekla da igra za tim države čije je državljanstvo stekao. Ovaj izuzetak ne može se primijeniti više od jednom, pa tako igrač do kraja reprezentativne karijere ostaje u ekipi odabrane države. U tom smislu važno je još pomenuti i da se nacionalni tim može takmičiti sa samo jednim naturalizovanim igračem u ekipi.
Bez obzira na navedene varijacije u propisanim uslovima za promjenu nacionalnog tima, ipak je očigledno da sve veće sportske organizacije u principu dozvoljavaju promjenu tima sticanjem državljanstva druge države.
Drugo pitanje koje se pojavljuje u vezi sa promjenom nacionalnog tima tiče se samog postupka za dobijanje državljanstva u zemlji prijema.
U Crnoj Gori Zakon o crnogorskom državljanstvu u članu 12 predviđa da „lice čiji prijem u crnogorsko državljanstvo je od posebnog značaja za državni, naučni, privredni, kulturni, ekonomski, sportski i drugi interes Crne Gore može, izuzetno, steći crnogorsko državljanstvo prijemom i ako ne ispunjava uslove iz člana 8 ovog zakona“. Samim tim, put do sticanja državljanstva za istaknute strane sportiste mnogo je lakši nego za druge ljude koji moraju ispuniti veoma zahtjevne uslove za sticanje državljanstva prijemom, a među kojima je najznačajniji boravak u Crnoj Gori 10 godina prije podnošenja zahtjeva za prijem u crnogorsko državljanstvo.
Na sličan način je ovo pitanje uređeno i u Republici Hrvatskoj, pa tako shodno njihovom Zakonu o državljanstvu predviđena je mogućnost da istaknuti sportisti dobiju državljanstvo pod uslovom da to predstavlja interes za Republiku Hrvatsku, što potvrđuje mišljenje nadležnog ministarstva koje se prilaže uz zahtjev za sticanje hrvatskog državljanstva. Dodatno, nacionalni sportski savez koji prima sportistu uz prednje navedeno traži i mišljenje Hrvatskog olimpijskog odbora.
Potrebno je pomenuti i da jedna od država sa možda najtežim uslovima i procesom za sticanje državljanstva na svijetu, a koji podrazumijeva prvo pribavljanje vize, a zatim i zelenog kartona kako bi lice uopšte moglo aplicirati za državljanstvo – Sjedinjene Američke Države, pruža značajne olakšice sportistima koji žele da nastupaju za nacionalni tim. Najefikasniji put da vrhunski sportisti steknu državljanstvo u SAD-u je dobijanje EB1 zelenog kartona, uz koji sportista nakon 5 godina provedenih u državi može aplicirati za američko državljanstvo. Na ovaj način najboljim sportistima je proces sticanja državljanstva olakšan tako što im za dobijanje EB1 nije potrebna viza.
Dakle, prilično je jasno da sportisti u procesu sticanja državljanstva imaju povlašćen položaj u odnosu na ostala lica, što u konačnom postavlja pitanje da li je državama važniji osnovni princip demokratije zasnovan na jednakosti svih pred zakonom ili su, pak, važnije medalje?