Kada sam u prošlom vijeku, položila pravosudni ispit, te davne 1992. godine, sa 26 godina i završenim pripravničkim stažom u tadašnjem Okružnom, a kasnije Višem sudu u Podgorici, pretpostavka svih meni bliskih ljudi je bila da će moja karijera biti u pravosuđu.
Ali, ne i moja.
Kao i mnoge stvari koje radimo po inerciji, ili zato što „tako treba“ ili zato što se to od nas očekuje, položila sam pravosudni ispit, jer sam stekla uslov za polaganje, a ne zato što sam mislila da ću nešto sa tim uraditi, i odmah potom uvjerenje o položenom ispitu stavila u fioku.
Znala sam tad da me sudijski poziv baš i ne zanima. Teške su to bile godine, nesigurne, a ja mlada žena koja želi da gradi i porodični život. Činilo mi se da u tom momentu i jedno i drugo nije bilo moguće ostvariti.
Advokatura nije bila ni u razmatranju, jer mislim da je tada u Crnoj Gori bila samo jedna žena advokat – Antonija Bulat Stojanović.
Tih godina advokatura, nažalost, nije bila “ženski poziv“.
Tek kasnije su žene “osvojile“ advokaturu i mnogo mi je drago zbog toga.
A mene je život odveo u sasvim druge vode. U državnu upravu, pa zatim u privredu – u jednu veliku međunarodnu kompaniju, pa opet u državnu upravu.
I, u svemu tome, proteklo je preko 30 godina mog profesionalnog angažmana.
Zašto ovo pišem?
Da ohrabrim sve one koji misle da polažu pravosudni ispit, ali da im možda za sadašnji profesionalni put to i nije potrebno. Neka to obavezno urade.
Poslije toliko mnogo vremena, u zrelim životnim i profesionalnim godinama, otvorih onu fioku, izvadih uvjerenje o položenom pravosudnom ispitu i evo me već treću godinu u sjajnom timu Advokatske kancelarije “Jovović, Mugoša & Vuković“.
Kako to obično i biva, sve se dešava sa nekim razlogom.
Odabrala sam, i odabrala me je Kancelarija koja je upravo proslavila 40 godina svog postojanja, što je apsolutno za poštovanje i čast mi je i zadovoljstvo biti dio ovog tima.
Tako da, mladi ljudi, samo naprijed! Sve što uradimo za naš profesionalni razvoj nikad nije uzalud. Trebalo nam to sada ili ne.
Leave a Reply